Sažeta digitalna gramatika klasičnog latinskog jezika
fonologijaglasovi
Glasovi latinskog jezika mogu se podijeliti u tri općenite kategorije: • vokali • dvoglasi • konsonanti
Vokali su: ăāĕēĭīŏōŭūy̆ȳ
Vokali se ne razlikuju samo kvantitetom, već se pretpostavlja kako je postojala i kvalitativna razlika među kratkim i dugim varijantama glasova.
Niti y̆ ni ȳ (izgovarani poput njemačkog ü) nisu autohtoni fonemi latinskog jezika; nastali su uslijed kontakta s Grcima i njihovim jezikom.
Dvoglasi latinskog jezika su: aeaueieuoeui
Svi dvoglasi su uvijek dugi.
Konsonanti su: • poluglasi i̯ (piše se kao j ili i) u̯ (piše se kao v ili u) • likvide rl • frikativi fszh • nazali mn • eksplozivi - usneni ppʰb - zubneni ttʰd - grleni k/c/qkʰg
Isto kao s vokalima y̆ i ȳ, frikativ z te eksplozivni konsonanti pʰtʰkʰ (najvjerojatnije) su proizašli iz kontakta s grčkim jezikom i nalaze se (skoro isključivo) u grčkim posuđenicama
U latinskom pismu, unatoč tomu što posjeduje tri znaka s kojima se može označiti bezvučni grleni ploziv, sva prezentiraju u srži isti glas, no dolaze u različitim kontekstima.
kvantiteta sloga
U klasičnom latinskom jeziku slog može biti ili dug ili kratak.
Za označavanje dugoga sloga koristi se dijakritika ¯ a kratkog ˘.
Slog može biti dug na dva načina: po prirodi i po položaju.
Slog je po prirodi dug ako sadrži dvoglas ili dugi vokal.
Slog je po položaju dug ako sadrži kratki vokal za kojim slijede dva ili više konsonanata ili barem jedan znak koji označava dvostruki konsonant (x te z).
Kada kratki vokal slijede dva konsonanta prvi od kojih je bezvučni ili zvučni eksploziv a drugi likvida, slog u poeziji može biti dug, no u prozi je kratak.
naglasak
Ako riječ ima samo dva sloga, naglasak je uvijek na pretposljednjem slogu.
Ako riječ ima tri ili više slogova, naglasak može biti na pretposljednjem slogu ili pak trećem od kraja.
Kod riječi s tri ili više slogova, naglasak će padati na pretposljednji slog ako je on dug. U slučaju da je on kratak, bit će na trećem od kraja.
U slučajevima gdje je riječ spojena s enklitikom -que, -ne, -ve, naglasak uvijek stoji na slogu pred enklitikom.
Postoje riječi koje imaju naglasak na zadnjem slogu, no takva situacija nije ni rasprostranjena niti produktivna, a poglavito je proizvod glasovnih ispadanja.
morfologijavrste riječi
Latinski jezik ima devet vrsta riječi, koje se mogu podijeliti u dvije makrokategorije: • promjenjive vrste riječi: - imenice - pridjevi - zamjenice - glagoli - brojevi • nepromjenjive vrste riječi: -veznici -prijedlozi -prilozi -uzvici
Promjenjive riječi mogu se deklinirati ili konjugirati; sve promjenjive riječi osim glagola se dekliniraju, a glagoli konjugiraju.
Riječi podložne dekliniranju posjeduju kategorije: • roda • broja • padeža
Postoje tri roda u latinskom jeziku: • muški • ženski • neutrum (ni muški ni ženski)
Rod imenice može biti gramatički (po njenom završetku u nominativu) ili prirodni (s obzirom na značenje).
Substantiva communia nazivaju se imenice s jednakim oblikom i za muški i ženski rod.
Substantiva mobilia su imenice istog oblika no različitog završetka za muški i ženski rod.
Nazivi životinja mogu imati (najčešće i imaju) različite oblike za mužjaka i žensku, no može postojati jedna zajednička imenica.
Postoje dva broja: • jednina • množina
Padeži latinskoga jezika su: • nominativ • vokativ • akuzativ • genitiv • dativ • ablativ
Indeclinabilia su riječi neutrum roda koje, iako spadaju u kategoriju promjenjivih riječi, ne daju se deklinirati.
osnova i nastavak
Riječi podložne dekliniranju mogu se razdvojiti na dva dijela — osnovu i nastavak.
Osnova je nepromjenjivi dio riječi na koji se nastavci dodaju ovisno o potrebi.
Kada osnova završava na vokal, doći će do spajanja s vokalom nastavka.
Imenice I. deklinacije ženskog su roda, ali ta pravilnost se zanemaruje kada je u pitanju prirodni rod, te su tada muškog roda; primjera radi — Sequana i Arsia, agricola i poeta.
Arhaični genitiv množine na -um umjesto uobičajenog -arum u I. deklinaciji imaju posuđenice amphora i drachma.
II. deklinacija (o deklinacija)
Primjer II. deklinacije riječi na -us (uglavnom muškog roda): gladius.
Primjer II. deklinacije riječi na -um (riječi neutrum roda): oppidum.
Primjer II. deklinacije riječi na -er (riječi muškog roda): puer.
Iako većina imenica na -er gubi vokal od završetka, nekolicina ga zadržava.
Riječi filius i genius te vlastita imena koja završavaju na -ius, -aius i -eius imaju vokativ singulara na -i.
Imenice II. deklinacije faber, socius, nummus, denarius, sestertius, modius, triumvir i decemvir imaju arhaični završetak genitiva plurala -um.
Imena naroda nerijetko također imaju nastavak genitiva množine na -um.
Imenice II. deklinacije koje su ženskog roda jesu: humus, alvus, colus, vannus, atomus, dialectus, diphthongus, paragraphus.
Imenice II. deklinacije koje su neutrum roda sa završetkom -us jesu: vulgus, pelagus, virus. Sve imaju oblike isključivo za jedninu.
III. deklinacijakonsonantske osnove
Konsonantske osnove završavaju na neki od sljedećih konsonanata: • likvide • nazale • frikativ s • neaspirirane eksplozive
Primjer dviju muških riječi konsonantskih osnova (-or/-oris i -ex/-icis): actorpontifex.
Primjer dviju ženskih riječi konsonantskih osnova (-us/-utis i -x/-cis): virtuspax.
Primjer dviju riječi neutrum roda konsonantskih osnova (-us/-oris i -c): corpuslac.
i osnove
Imenice i osnova su one koje: • završavaju na -is ili -es te imaju jednak broj slogova u nominativu i genitivu jednine • ispred genitivnog završetka -is imaju dva ili više konsonanata • završavaju na -al, -ar, -e
Određene imenice i osnova zadržavaju stariji nastavak -im u akuzativu jednine te -i u ablativu singulara; neke od njih su turris, febris, securis, Tiberis, Neapolis itd.
Neke imenice koje obično imaju završetke u akuzativu jednine na -em te ablativu singulara na -e mogu nekada imati starije završetke.
Neke imenice kojima se broj slogova razlikuje među nominativom i genitivom jednine imaju završetak plurala na -ium umjesto -um; na primjer, mus, fraus, penates.
S druge strane, neke imenice kojima se broj slogova u nominativu i genitivu singulara slaže imaju završetak plurala na -um umjesto -ium; na primjer, canis, pater, vates.
Postoje i one imenice koje mogu imati nastavak plurala i na -um i -ium; na primjer, mensis te parens.
Neke imenice III. deklinacije imaju posebne deklinacije.
Postoji znatan niz imenica III. deklinacije koje su izuzeci u pravilima rodova.
IV. deklinacija
Imenice IV. deklinacije završavaju na -us ili -u u nominativu jednine. Genitiv jednine im završava na -us.
Imenice IV. deklinacije općenito su muškog ili neutrum roda. Muške imenice završavaju na -us, a neutrum roda na -u.
Neke imenice na -us ženskog su roda; na primjer, domus i manus.
Primjer dviju imenica IV. deklinacije, prva od kojih je muškog a druga neutrum roda: senatuscornu.
Neke imenice IV. deklinacije imaju dativ te ablativ množine koji završavaju na starije -ubus umjesto uobičajenog -ibus: • dvosložne imenice na -cus • partus, artus, tribus
Dvije imenice — portus te veru — mogu imati i stariji i noviji oblik dativa te ablativa množine.
Važna imenica IV. deklinacije domus standardno tvori ablativ jednine i akuzativ množine te nekada i genitiv množine iz osnove domo- po II. deklinaciji.
V. deklinacija
Imenice V. deklinacije ženskog su roda.
Muškog roda samo su dies (ona može biti ženskog roda kada se misli na specifičan dan) i meridies.
Kako je već bilo spomenuto, neke imenice i pridjevi ne mogu se deklinirati te se nazivaju indeclinabilia. To su imenice mane, fas, nefas i pridjevi frugi, quot, tot, nequam.
Defektivnim imenicama može nedostajati: • jednina ili množina • neki od padeža
Substantiva abundantia su imenice koje: • se dekliniraju po različitim deklinacijama — heteroclita • u množini imaju drugačiji rod nego u jedninu ili im množina ima dva roda — heterogenea
pridjeviI. i II. deklinacija
Velik broj latinskih pridjeva pripada I. i II. deklinaciji, završavajući na -us/-er u muškom rodu, -a u ženskom, u neutrumu na -um.
Primjeri dekliniranja ovih pridjeva su: albus, pulcher.
III. deklinacija
Pridjevi III. deklinacije u nominativu jednine mogu imati jedan, dva (-is, -e) ili tri (-er, -is, -e) završetka.
Primjeri pridjeva po broju završetaka onako kako su iznad navedeni: prudens, levis, celer.
Iako pridjevi III. deklinacije poglavito pripadaju i osnovama, neki se dekliniraju kao konsonantske osnove. Stoga: • umjesto -i u ablativu jednine imaju -e • umjesto -ia u nominativu, akuzativu, vokativu množine srednjeg roda imaju -a • umjesto -ium u genitivu množine imaju -um
Glagoli u latinskom jeziku imaju: • lice - prvo - drugo - treće • broj - jedninu - množinu • vid - aktiv - pasiv • vrijeme - prezent - imperfekt - futur I. - perfekt - pluskvamperfekt - futur II. • način - indikativ - konjunktiv - imperativ
Latinski jezik posjeduje još i glagolske imenice (infinitiv, gerund, supin) te glagolske pridjeve (particip, gerundiv).
Glagole se da dijeliti po određenosti u određene glagole te neodređene glagole; dok god je oblik glagola bilo što osim glagolske imenice ili glagolskog pridjeva određen je.
Svi glagolski oblici tvore se iz glagolskih osnova, koje se daju dijeliti ovako: • prezentske - indikativ i konjunktiv prezenta i imperfekta - futur I. - imperativ - infinitiv prezenta - particip prezenta aktivnog - gerund - gerundiv • perfektne - aktivni indikativ i konjunktiv perfekta i pluskvamperfekta - aktivni futur II. - aktivni infinitiv perfekta • participske - pasivni indikativ i konjunktiv perfekta i pluskvamperfekta - pasivni futur II. - pasivni infinitiv perfekta - particip perfekta pasivnog - particip futura aktivnog - infinitiv futura aktivnog - infinitiv futura pasivnog - supin
Latinski jezik razlikuje četiri konjugacije. Diferencira ih se vrlo jednostavno po završetku infinitiva prezenta aktivnoga: • I. → amāre • II. → debēre • III. → emĕre • IV. → sentīre
Glagoli u latinskome jeziku mogu se bitno razlikovati s obzirom na to kako završavaju u prvom licu singulara indikativa perfekta aktivnog: • -vi (sve konjugacije) • -ui (sve konjugacije) • -si (sve konjugacije osim I) • -i (III. konjugacija i IV. konjugacija ali s otezanjem osnovnog vokala)
Osim toga, neki glagoli u perfektu prolaze kroz reduplikaciju (I., II., III. konjugacija) te otezanje osnovnog vokala (I. i II. konjugacija).
Nemaju svi glagoli perfekt (III. i IV. konjugacija).
Primjeri glagola I., II., III. te IV. konjugacije, navedeni tim redom: amodebeoducoaudio.
Takozvani inhoativni glagoli dio su III. konjugacije i završavaju na -sco. Označavaju pretežito početak neke radnje ili nekog stanja te se mogu dijeliti na korijenske (-sco se dodaje direktno na glagolski korijen i nemaju inhoativno značenje) i na izvedene (zadržavaju inhoativno značenje). Na primjer, disco, adolesco, duresco.
Deponentni glagoli su oni koji imaju samo pasivne glagolske oblike no aktivno značenje. Na primjer, loquor, sequor, polliceor, hortor.
Semideponentni glagoli su oni kojima perfekt, pluskvamperfekt, futur II. imaju pasivne oblike kojima je značenje aktivno, no oblici prezentske osnove imaju aktivno značenje.
Nepotpuni glagoli nemaju sve oblike. Na primjer, odi, memini, aio, quaeso, coepi.
Defektivni glagoli imaju oblike za treće lice singulara te infinitiva. Za sve svrhe može se reći kako nemaju subjekta ili ga ne moraju imati. Dijele se na prave (dolaze isključivo kao bezlični) i neprave.
Pravi defektivni glagoli označavaju • prirodnu pojavu (pluit, tonat, ningit...) • emocionalno stanje (pudet, piget, taedet...) • stvari koje treba uraditi (decet, licet, libet...)
Malen broj glagola III. konjugacije završavaju na -io. Oni se u oblicima napravljenima iz prezentske glagolske osnove konjugiraju dijelom po III., a dijelom po IV konjugaciji.
Neki važni glagoli u latinskome jeziku imaju vrlo neregularne konjugacije: sum, possum, fero, volo, eo, fio, edo.
veznici
Veznici povezuju dvije riječi ili rečenice. U latinskom jeziku mogu se dijeliti na: • nezavisne • zavisne
Nezavisni veznici povezuju dvije riječi ili usporedne rečenice, a zavisni veznici spajaju glavnu i zavisnu rečenicu.
Nezavisni se mogu dijeliti ovako: • sastavni - et, ac, atque, -que, etiam, quoque, neque, nec, ne – quidem • rastavni - vel, -ve, aut, sive, -seu • suprotni - sed, autem, vero, verum, at, atqui, tamen • uzročni - nam, namque, enim, etenim • zaključni - itaque, ergo, igitur, proinde
Zavisni veznici usko su vezani za sintaksu zavisnih rečenica te mnogobrojni. Najbolje je razmatrati ih ovisno o kontekstu i specifičnoj situaciji u kojoj se pojavljuju.
Ne postoje posebni oblici za treće lice, stoga se za tu svrhu koriste oblici pokazne zamjenice iseaid.
Kada prijedlog cum dolazi s ablativom osobne zamjenice, pišu se zajedno: mecum, tecum, nobiscum, vobiscum.
Na osobne zamjenice mogu se spojiti -met (ego, nos, vos) i -te (tu) za naglašavanje iste.
Latinski jezik posjeduje i povratnu osobnu zamjenicu koja se koristi isključivo za treće lice singulara i plurala (s povratnim značenjem se za druga lica koriste obične osobne zamjenice).
Ta zamjenica nema nominativ, a deklinacija joj glasi: sui (genitiv), sibi (dativ), se (akuzativ i ablativ).
Povratnoj posvojnoj zamjenici se oblici također mogu pojačati s -met (sui, sibi), no se koristi -se.
posvojne
Posvojne zamjenice dekliniraju se poput pridjeva I. i II. deklinacije te glase: meus, tuus, noster, vester.
I posvojne zamjenice se služe s iseaid za tvorbu trećeg lica; eius za muško i žensko jednine, a eorum i earum za muško i žensko množine.
Povratna posvojna zamjenica je suus. Također se odnosi samo na treće lice.
Latinski jezik ima dvije defektivne zamjenice — nemo i nihil.
One se nazivaju defektivnima jer u određenim padežima moraju biti nadopunjene drugom riječju, kako je iz deklinacije vidljivo.
Kada su negirane znače svoju suprotnost: nemo non znači svatko i nihil non znači sve.
Onda kada negacija pak stoji ispred neke od zamjenica, ona poprima drugačije značenje: non nemo znači netko i non nihil znači nešto.
brojevi
U latinskom jeziku može se razlučiti pet vrsta brojeva: • glavni • redni • dijelni • priložni • umnožni
Od glavnih brojeva, deklinirati se daju unus, duo, tres, stotice između brojeva ducenti i nongenti, mille
Redni i dijelni brojevi oblikom su pridjevi, a priložni su oblikom prilozi. Uglavnom su oni svi izvedeni iz glavnih koristeći određene sufikse.
glavni brojevi
Glavni brojevi odgovaraju na pitanje "Koliko?"
Deklinacija prva tri glavna broja, broja tristo kao primjera dekliniranja brojeva između dvjesto i devetsto, te tisuću: unusduotrestrecentimille.
Stotice koje se dekliniraju te unus onda kada se koristi u množini, dekliniraju se poput pridjeva I. i II. deklinacije.
U latinskom se brojevi koji imaju više od jedne znamenke i završavaju brojem osam ili devet, računaju oduzimanjem od desetice koja slijedi → sedecim, septendecim, duodeviginti, undeviginti, viginti, viginti unus...
Pri pisanju brojeva između dvadeset i jedan te devedeset devet, može doći broj desetice prije jedinice ili jedinice prije desetice uz korištenje sastavnog veznika et; triginta quinque ili quinque et triginta.
Više o glavnim brojevima s opcijom pregleda deklinacija: glavni brojevi.
redni brojevi
Redni brojevi odgovaraju na pitanje "Koji?/Koja?/Koje?" (po redu)
Redni brojevi dekliniraju se po shemi trozavršetnih pridjeva -us, -a, -um.
Unatoč tomu što bi se za redni broj "drugi" u latinskom trebao koristiti secundus, češće je korištenje alter.
Iako bi se u brojevima poput "tridesetprvi", "pedesetprvi", "sedamdesetprvi" itd. dalo očekivati da se "prvi" piše primus — stoga tricesimus primus, quinquagesimus primus, septuagesimus primus — zapravo se obično upotrebljava unus.
Više o rednim brojevima s opcijom pregleda deklinacija: redni brojevi.
dijelni brojevi
Dijelni brojevi odgovaraju na pitanje "Po koliko?"
Deklinacija dijelnih brojeva prati shemu trozavršetnih pridjeva -us, -a, -um.
Dijelni brojevi imaju samo forme množine.
Osim singuli, dijelni brojevi običavaju završavati u genitivu množine na -um umjesto -orum.
Više o dijelnim brojevima s opcijom pregleda deklinacija: dijelni brojevi.
priložni brojevi
Priložni brojevi odgovaraju na pitanje "Koliko puta?"
Kada se u latinskom jeziku množi, broj na kojem se izvršava množenje dijelni je broj, priložni broj je onaj kojim se množi, a njihov umnožak je izražen glavnim brojem.
Kada priložni broj odgovara na pitanje "Po koji put?", završavaju na -um. Na primjer: primum, iterum, tertium.
Više o priložnim brojevima s opcijom pregleda deklinacija: priložni brojevi.
umnožni brojevi
Umnožni brojevi odgovaraju na pitanje "Kolikostruk?"
Tvore se s pomoću -plex u nominativu jednine te dekliniraju poput imenica III. deklinacije na -ex-icis.
Neki od njih su: simplex, duplex, triplex, quadruplex...
Više o umnožnim brojevima s opcijom pregleda deklinacija: umnožni brojevi.
prilozi
Prilozi u latinskom jeziku mogu se dijeliti na tri vrste ovisno o njihovoj semantičkoj funkciji. To su: • načinski • vremenski • mjesni
Neki bitniji načinski prilozi su: tam, quam, ita, sic, ut, sicut, item, nimis itd.
Neki bitniji vremenski prilozi su: semper, saepe, tunc, nunc, umquam, numquam, interdum, iam, diu, interdiu, cotidie itd.
Neki bitniji mjesni prilozi su: intus, intro, prope, procul, usquam, nusquam, rursus, foris itd.
Osim uz glagole, prilozi mogu stajati i uz pridjeve te druge priloge.
Neki prilozi imaju završetak na -im (furtim, paulatim, statim...), a neki na -itus (antiquitus, penitus...).
prijedlozi
Prijedlozi mogu stajati s dva padeža: akuzativom i ablativom.
Neki mogu stajati s oba padeža.
Važniji prijedlozi koji dolaze s akuzativom su: ante, apud, ad, circum, contra, inter, extra, intra, ob, post, prope, per, supra, trans itd.
Važniji prijedlozi koji dolaze s ablativom su: a(b), de, cum, e(x) itd.
Prijedlozi koji dolaze i s akuzativom i s ablativom su: in, sub, super, subter itd.
Brojni prijedlozi koriste se i kao prilozi.
Imenice causa i gratia upotrebljavaju se s genitivom. Tada imaju značenje hrvatskoga radi. Uvijek moraju stajati iza imenice na koju se odnose.
uzvici
Od uzvika koji se koriste u latinskom jeziku, ovdje su navedeni samo neki, no nije ih teško uočiti u tekstu: (e)heu, bene, vae, ecce, age, (ede)pol, (me)herc(u)le itd.
sintaksadijelovi rečenicepredikat
Predikat može biti glagolski i imenski.
Imenski se sastoji od imenskog dijela i pomoćnog glagola esse.
Pomoćni glagoli osim esse mogu biti i: nascor, morior, fio, existo, evado, maneo, appareo, videor. Osim toga, glagoli koji izražavaju da je netko biran/proglašen(declaror, creor...), nazivan (nominor, vocor...), smatran za što ili čime (putor, habeor...) također mogu služiti kao pomoćni glagoli; oni zahtijevaju konstrukciju dva nominativa, od kojih je prvi subjekt, a drugi predikatni dio koji s pomoćnim glagolom tvori imenski predikat.
Imenice koje izriču neku službu ili životnu dob česta su dopuna predikatu te im je tada uporaba predikatna.
Pridjevi mogu također imati tu upotrebu kada označavaju psihološko/fizičko stanje, mjesto ili redoslijed.
subjekt
Svaka vrsta riječi može biti subjekt.
Cijele rečenice mogu biti subjekt.
Subjekt se eksplicitno izriče kada je u trećem licu ili ga se želi posebno istaknuti.
Subjekt može biti: • gramatički — kada stoji u nominativu • logički — kada stoji u bilo kojem drugom padežu
objekt
Objekt može biti direktni i indirektni.
Direktni objekt stoji u akuzativu, a indirektni u dativu.
atribut
Atributi su najčešće pridjevski.
Pridjevski atributi slažu se sa svojom pripadajućom imenicom u rodu, broju i padežu. Ako se odnosi na njih više kojima ta svojstva nisu međusobno jednaka, slaže se s najbližom.
Atributni pridjev može stajati ispred imenice ili nakon nje. Ako dolazi nakon nje to znači da: • uz sebe ima neki dodatak • je izveden iz vlastitog imena • je pridjev višesložan, a imenica na koju se odnosi jednosložna
Ako se želi istaknuti atributni pridjev, onda on dolazi ispred imenice.
Imenice u genitivu mogu doći u funkciji atributa.
Atribut ne dolazi direktno pored vlastitog imena, već između njih mora doći ili opća imenica ili zamjenica ille.
apozicija
Apozicija se s imenicom na koju se odnosi mora slagati samo u padežu.
U pravilu apozicija stoji nakon imenice, no ispred nje uglavnom stoje: imperator te rex i geografski pojmovi (mons, urbs, flumen...).
padežinominativ
Nominativ je padež subjekta.
genitiv
Primarna zadaća genitiva je pobliže objašnjavanje imenice ili pridjeva.
Kada stoji uz imenice, genitiv može označavati: • lice kojem nešto pripada — posvojni g. • cjelinu od koje se izdvaja dio — partitivni g. • kakva je neka stvar ili osoba — g. kvalitete • pobliže određivanje šireg pojma semantički užim — eksplikativni g. • subjekt imenice — subjektni g. • objekt imenice — objektni g.
Uz pridjeve može stajati objektni genitiv.
Kada stoji uz glagole, genitiv može označavati: • objekt sjećanja uz glagole memini, reminiscor, obliviscor — g. sjećanja • krivnju zbog koje se nekog osuđuje, optužuje ili oslobađa s glagolima sudskog procesa — g. krivnje • vrijednost uz glagole aestimo, facio, habeo, duco, puto te glagol esse — g. vrijednosti
akuzativ
Primarno iskazuje smjer ili cilj na koji je usmjerena radnja glagola.
Akuzativ u rečenici može označavati: • izravni objekt prijelaznog glagola — objektni a. • smjer ili cilj radnje glagola — a. cilja • dimenzije — a. prostora • trajanje — a. vremena • uzvik čuđenja ili boli — a. uzvikivanja
Ako akuzativ izriče kretanje prema nekom cilju, no uza se ima prijedlog, onda nije akuzativ cilja.
Izravni objekt može biti unutarnji (istog korijena ili značenja kao glagol) ili vanjski.
Neki glagoli mogu zahtijevati konstrukciju dva akuzativa, gdje je jedan akuzativ lica, a drugi stvari. Takvi su, na primjer, rogo, posco, doceo.
dativ
Primarno je padež neizravnog objekta.
Dativ u rečenici može označavati: • neizravni objekt — objektni d. • uz glagol esse, kome ili čemu nešto pripada — posvojni d. • uz gerundiv ili (rjeđe) particip perfekta pasivnog, umjesto a(b) — autorski d. • korist ili štetu — d. koristi i štete • razlog izvršavanja radnje — d. svrhe • emocionalno učešće — etički
ablativ
Najosnovnije značenje ablativa je odvajanje, ukazivanje na točku od koje se polazi. Osim toga, može se pojaviti i u instrumentalnom te lokativnom smislu.
U svom osnovnom značenju, ablativ može označavati: • odgovor na pitanje "Odakle?" — a. odvajanja • podrijetlo; ime roditelja, obitelji, roda — a. podrijetla • ono od čega se pri uspoređivanju polazi — a. uspoređivanja
U instrumentalnom značenju, ablativ može označavati: • sredstvo vršenja radnje — instrumentalni ab. • uzrok radnje — uzročni ab. • društvo s kojim je netko asociran — ab. društva • način na koji se izvršava glagolska radnja — ab. načina • ono s obzirom na što se nešto tvrdi — limitativni ab. • cijenu kao sredstvo kojom se do nečeg dolazi — ab. cijene • koliko se jedna stvar razlikuje od druge — mjerni ab.
U lokativnom značenju, ablativ može označavati: • točku na kojoj se nešto ili netko nalazi — ab. mjesta • točku u vremenu — vremenski ab.
vokativ
Vokativom se izražava direktno obraćanje ili zazivanje.
glagolineodređeniinfinitiv
Uz bezlične glagole poput oportet, decet i sl. te glagol esse i ostale pomoćne glagole s imenskim dijelom predikata, infinitiv može stajati kao subjekt.
Vremensko određenje infinitiva ravna se po glavnom glagolu rečenice; prezent izražava radnju koja je istovremena s njegovom, futur onu koja je u odnosu na njega u budućnosti te perfekt onu koja ga prethodi.
Infinitiv može biti i u funkciji objekta ako glagol zahtijeva takvu dopunu.
Akuzativ s infinitivom je konstrukcija u kojoj akuzativ ima ulogu subjekta, a infinitiv predikata.
On može djelovati kao subjekt i objekt u rečenici.
Nominativ s infinitivom stoji tamo gdje bi inače akuzativ s infinitivom ako je predikat rečenice u pasivu.
particip
Vremensko određenje participa funkcionira isto kao kod infinitiva.
Particip može biti atributni i predikatni. Atributni particip stoji uz imenicu poput atributnog pridjeva, predikatni nadopunjava glagolski predikat.
Particip može stajati umjesto uzročne, pogodbene, vremenske, dopusne rečenice te se tada naziva vezanim participom.
Konstrukcija ablativ apsolutni, kojom se može zamijeniti uzročna, pogodbena, vremenska, dopusna rečenica, najčešće je sastavljena od imenice (subjekt konstrukcije) i participa (predikat konstrukcije).
gerundiv
Izražava radnju koju se treba raditi.
Može se upotrebljavati predikatno i atributno.
Gerundiv se može koristiti s glagolom esse; tada nastaje perifrastična konjugacija pasivna.
gerund
Iako je nastao od gerundiva, funkcionira kao prava glagolska imenica aktivnog značenja.
supin
Supin je glagolska imenica koja ima dva oblika: na -um i -u.
Oblik na -um koristi se kao akuzativ cilja.
Oblik na -u koristi se poput dativa ili ablativa.
određenivremena
Vremena se mogu koristiti relativno i apsolutno.
Radnja glagola može biti svršena (kada se tvori od perfektne osnove) i nesvršena (kada se tvori od prezentske osnove). Iznimka tome je futur I., koji može označavati i svršenu i nesvršenu radnju.
načini
Indikativ je način izricanja objektivne stvarnosti.
Konjunktiv je način subjektivnog iskaza (želja, zamisao, volja).
Imperativ je način izricanja zapovijedi i poticanja ili zabrane.
U određenim okolnostima indikativ može označavati mogućnost ili potrebnost.
Potencijalni konjunktiv izražava mogućnost ili tvrdnju koja se izriče s nekim odmakom.
Dubitativni konjunktiv u upitnoj rečenici iskazuje neodlučnost, nevjerovanje, sumnju.
Adhortativni konjunktiv koristi se za poticanje.
Zapovjedni i prohibitivni konjunktiv izražavaju zapovijed (može i uputu) ili zabranu.
Optativni konjunktiv izražava želju.
složene rečenice
Složena rečenica sastoji se od najmanje dvije rečenice.
Ako one nisu u međusobno ovisnom odnosu, takva se složena rečenica naziva nezavisno složenom. U obrnutom slučaju, kada je jedna glavna a sve ostale su zavisne, tu rečenicu nazivamo zavisno složenom.
Samo jedna rečenica u zavisno složenoj rečenici može biti glavna, no zavisnih rečenica može biti koliko god da je to potrebno te se mogu i međusobno nadopunjavati.
Zavisno složene rečenice mogu se dijeliti na: • izjavne (odnosne, poredbene, vremenske, uzročne, pogodbene, dopusne), upitne, zahtjevne — kao i kod nezavisnih rečenica • predikatne, subjektne, objektne, atributne, priložne
Vremena indikativa u zavisnim rečenicama upotrebljavaju se: • u slučaju da se radnja glavne i zavisne rečenice odvijaju u isto vrijeme, u obje stoji isto vrijeme • u slučaju da se radnja zavisne rečenice odvila prije one glavne, prezentu iz glavne rečenice u zavisnoj odgovara perfekt, imperfektu odgovara u zavisnoj pluskvamperfekt, futuru I. odgovara u zavisnoj futur II. • U slučaju da se radnja zavisne rečenice događa poslije one glavne: - kada se koriste veznici dum, donec, quoad u vremenskoj zavisnoj rečenici može stajati indikativ prezenta, perfekta, futura II. - kada se koriste veznici antequam i postquam u vremenskoj zavisnoj rečenici može stajati prezent, pefekt, futur II.
Consecutio temporum je pravilo o tome koje vrijeme konjunktiva treba doći u zavisnoj rečenici. U njima konjunktiv uvijek dolazi u iznutra zavisnim rečenicama, gdje se iznosi tuđa misao. Iznutra zavisne su uvijek namjerne, zahtjevne, upitne.
Po tom pravilu vremena se ravnaju tako da: • kada je u glavnoj rečenici prezent, futur I. ili futur II., glagol u konjunktivu prezenta označava istovremenu radnju s onom glavne rečenice, u konjunktivu perfekta označava radnju koja se dogodila prije one u glavnoj rečenici, participska konstrukcija -urus sim označava radnju nakon one glagola glavne rečenice • kada je u glavnoj rečenici imperfekt, perfekt, pluskvamperfekt, glagol u konjunktivu imperfekta označava radnju koja je istovremena s onom glavne rečenice, u konjunktivu pluskvamperfekta se nalazi ako je radnja tog glagola prethodila onoj iz glavne rečenice, a participska konstrukcija -urus essem označava da će se radnja zavisne rečenice dogoditi nakon one glagola iz glavne rečenice.
Može se dogoditi da u zavisnoj rečenici, ako ovisi o glavnoj rečenici u konjunktivu, dođe glagol u konjunktivu kada bi se mogao očekivati indikativ. Ta pojava se zove jednačenje načina.